KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 14. VELJAČE 2007.
ene u slubi Evanđelja
Draga braćo i sestre, danas, dovršavajući naša razmišljanja o svjedocima kršćanstva koje se rađa što ih spominju novozavjetni spisi, posvećujemo svoju pozornost mnogim enskim likovima koji su odigrali vanu i dragocjenu ulogu u širenju evanđelja. Njihovo svjedočanstvo ne moe biti zaboravljeno, u skladu s onim što je sam Isus rekao o eni koja mu je pomazala glavu malo prije njegove Muke: "Zaista, kaem vam, gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini - njoj na spomen" (Mt 26,13; Mk 14,9). Povijesno moemo razdvojiti ulogu ena u prvom kršćanstvu na vrijeme Isusova zemaljskog ivota i vrijeme događaja koji se odnose na prvi kršćanski naraštaj.
Premda je Isus među svoje učenike izabrao dvanaestoricu muškaraca, da "budu s njime i da ih šalje propovijedati" (Mk 3,14-15), broju učenika bile su pridruene i mnoge ene. Nije mi namjera ovdje govoriti o onima koje je susretao usput, počevši od proročice Ane (usp. Lk 2,36-38), pa do Samarijanke (usp. Iv 4,1-39), Sirofeničanke (usp. Mk 7,24-30), ene s krvarenjem (usp. Mt 9,20-22) i grešnice kojoj je oprošteno (usp. Lk 7,36-50). Ne govorim ni o enama koje su likovi nekih od Isusovih prispodoba, kao što je na primjer ena koja mijesi kruh (Mt 13,33), ena koja gubi drahmu (Lk 15,8-10) ili udovica koja dosađuje sucu (Lk 18,1-8). Značajnije su za našu temu one ene koje su odigrale aktivnu ulogu u sklopu Isusova poslanja. Na prvom mjestu misao se naravno upravlja prema Djevici Mariji, koja je svojom vjerom i majčinskom zauzetošću na jedinstven način sudjelovala u našem otkupljenju, tako da ju je Elizabeta mogla nazvati "blaenom među enama" (Lk 1,42), dodajući: "blaena ti što povjerova" (Lk 1,45). Postavši učenicom Sina, Marija je u Kani pokazala potpuno povjerenje u njega (usp. Iv 2,5) te ga je slijedila sve do podno kria, gdje je od njega primila majčinsko poslanje prema svim njegovim učenicima uosobljenima tada u Ivanu (usp. Iv 19,25-27).
Tu su potom razne ene koje su s različitih razloga okruivale Isusovu osobu i imale odgovorne uloge. Rječit su primjer ene koje su slijedile Isusa kako bi mu svojim materijalnim sredstvima pomagale, a od kojih Luka poimenično spominje tri: Mariju iz Magdale, Ivanu, Suzanu i "mnoge druge" (usp. Lk 8,2-3); potom sestre Marta i Marija koje su ga primile u kuću (usp. Lk 10,38-42; Iv 11,20-28s); ene koje, za razliku od Dvanaestorice, nisu napustile Isusa na času Muke (usp. Mt 27,56.61; Mk 15,40). Među njima osobito se ističe Magdalena, koja nije samo nazočila Muci, nego je bila i prvi svjedok i navjestitelj Uskrsloga (usp. Iv 20,1.11-18). Upravo Mariji iz Magdale Sveti Toma Akvinski daje naročiti naslov "apostolice apostola" (apostolorum apostola), posvećujući joj ovo lijepo tumačenje: "Kao što je jedna ena prvom čovjeku navijestila riječi smrti, tako jedna ena prva apostolima naviješta riječi ivota" (Super Ioannem, ed. Cai, § 2519).
I u krugu prve Crkve enska je prisutnost sve samo ne nevana. Ne elimo govoriti o četiri neimenovane kćeri "đakona" Filipa, koje su ivjele u Cezareji Primorskoj i bile obdarene "proročkim darom", to jest sposobnošću javnog nastupa pod djelovanjem Duha Svetoga (usp. Dj 21,9). Kratkoća izvještaja o njima ne dozvoljava preciznije zaključke. Zapravo svetom Pavlu dugujemo širu dokumentaciju o dostojanstvu i ulozi ene u Crkvi. On polazi od temeljnog načela prema kojemu za krštenike ne samo da "nema više: idov - Grk... rob - slobodnjak", nego ni "muško - ensko." Razlog je tomu što smo "svi Jedan u Kristu Isusu" (Gal 3,28), to jest svi su zdrueni u isto temeljno dostojanstvo, premda svatko ima naročitu ulogu (usp. 1 Kor 12,27-30).
Apostol prihvaća kao nešto normalno da u kršćanskoj zajednici ena moe "proricati" (1 Kor 11,5), to jest javno govoriti pod utjecajem Duha Svetoga, dokle god je to na izgradnju zajednice. Stoga i sljedeća pouka da enama na kršćanskim skupovima "nije dopušteno govoriti" (1 Kor 14,34) treba biti relativizirana, premda se o tom problemu, čije rješenje prepuštamo egzegetima, još uvijek raspravlja. Prošle smo srijede već susreli lik Priske ili Priscile, ene Akviline, koja je u dva slučaja začudo navedena prije svoga mua (usp. Dj 18,18; Rim 16,3): i jedno i drugo u svakom slučaju Pavao označuje kao svoje "suradnike" (Rim 16,3).
Neke druge vane likove ne moemo zanemariti. Potrebno je, na primjer, imati na umu da je kratku Poslanicu Filemonu Pavao zapravo naslovio na jednu enu imenom "Apija" (usp. Flm 2). Vulgata svetog Jeronima označuje ju kao "soror carissima" (predraga sestra) te se mora zaključiti da je u zajednici u Kolosima ona zasigurno zauzimala značajno mjesto. U svakom slučaju, to je jedina ena što je Pavao spominje među naslovnicima svojih poslanica. Na drugom mjestu Pavao spominje neku "Febu", označenu kao "posluiteljicu" (grč. diakonos) Crkve u Kenhreji, lučkom gradiću istočno od Korinta (usp. Rim 16,1-2). Premda taj naslov još nije imao točno određeno ministerijalno značenje hijerarhijskog reda, on izriče pravu odgovornu slubu što ju je ova ena vršila u korist te kršćanske zajednice. Pavao preporučuje da je se primi srdačno te joj se pomogne "u svemu što ustreba", te dodaje: "ona je bila zaštitnicom mnogima i meni samomu." U istom kontekstu apostol Pavao vrlo istančanim opisima spominje imena drugih ena: Marija, Trifena, Trifoza i "ljubljenu" Persidu, kao i Juliju, za koje otvoreno piše da su se "mnogo trudile za vas" ili "mnogo trudile u Gospodinu" (Rim 16,6.12a.12b.15), ističući tako njihovu snanu crkvenu zauzetost. U Crkvi u Filipima mora da su izrazitu ulogu imale dvije ene imenom "Evodija i Sintiha" (Fil 4,2): Pavlovo pozivanje na njihovu međusobnu slogu daje naslutiti da svu ove dvije ene imale značajnu ulogu unutar te zajednice.
U biti, povijest kršćanstva razvijala bi se sasvim drugačije da joj svoj velikodušni doprinos nisu dale i ene. Stoga, kao što je napisao moj časni prethodnik Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Mulieris dignitatem, "Crkva zahvaljuje svim enama i svakoj ponaosob... Crkva zahvaljuje za sve izraze enskoga "genija" koji su se pojavili kroz povijest u svim narodima i dravama; zahvaljuje za sve karizme što ih Duh Sveti daje enama u povijesti Naroda Bojega, za sve pobjede što ih sama duguje njihovoj vjeri, nadi i ljubavi: zahvaljuje za sve plodove enske svetosti" (br. 31). Kao što se vidi, pohvala se odnosi na ene i izrečena je uime čitave crkvene zajednice. I mi se pridruujemo toj pohvali, zahvaljujući Gospodinu jer vodi Crkvu slueći se bez razlike muškarcima i enama, koji znaju kako da njihova vjera i njihovo krštenje donesu plod za dobro čitavog crkvenoga Tijela, na veću slavu Boju.
Copyright © Dicastero per la Comunicazione - Libreria Editrice Vaticana