KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI 

Srijeda, 11. Studenog 2009.

[Video]

Neizmjerljivi doprinos clunyjske reforme Europi duha

Draga braćo i sestre!

Danas vam želim govoriti o jednom monaškom pokretu koji je imao veliku važnost u stoljećima Srednjeg vijeka a o kojem sam već nešto bio natuknuo u prethodnim katehezama. Riječ je o Clunyjskom redu koji je, na početku 12. stoljeća, u vrijeme kada je njegovo širenje bilo na vrhuncu, brojao 1200 samostana: doista impresivan broj! U Clunyju je upravo prije 1100 godina, 910. godine, utemeljen samostan čije je vođenje povjereno opatu Bernoneu, nakon što ga je clunyjskim redovnicima darovao akvitanski grof Vilim Pobožni (ili Akvitanski, op. pr.). U tome je trenutku zapadno monaštvo, koje je nekoliko stoljeća ranije doživjelo procvat sa svetim Benediktom, prolazilo kroz razdoblje velike dekadencije zbog različitih razloga: nestabilne političke i društvene prilike zbog stalnih provala i razaranja od strane naroda koji se nisu uspjeli integrirati u europsku kulturu, veliko siromaštvo i prije svega ovisnost opatija o mjesnim vladarima, koji su kontrolirali sve ono što je pripadalo teritoriju koji se nalazio u njihovoj nadležnosti. U tome kontekstu, Cluny je predstavljao dušu duboke obnove monaškog života, sa ciljem da ga ponovno vrati njegovu prvobitnom nadahnuću.

U Clunyju je ponovno uvedeno opsluživanje pravila svetog Benedikta s nekim prilagodbama koje su već ranije uveli drugi pokretači obnove. Prije svega se htjelo zajamčiti središnju ulogu koju mora zauzimati liturgija u životu vjernika. Clunyjski monasi su se s ljubavlju i velikom revnošću posvetili slavljenju liturgijskih časova, pjevanju psalama, pobožnim i svečanim procesijama i, prije svega, slavljenju mise. Unaprijedili su svetu glazbu; htjeli su da arhitektura i umjetnost pridonesu ljepoti i svečanosti obreda; obogatili su liturgijski kalendar posebnim slavljima, primjerice, na početku studenoga, spomenom pokojnih vjernika, koji smo i mi nedavno slavili; širili su štovanje Djevice Marije. Velika je pozornost bila posvećivana liturgiji, jer su clunyjski monasi bili uvjereni da je ona sudjelovanje u nebeskoj liturgiji. A monasi su držali svojom zadaćom zagovarati kod Božjeg oltara za žive i za preminule, jer su mnogobrojni vjernici od njih uporno tražili da ih se spominju u svojim molitvama. Uostalom, upravo u tu svrhu je Vilim Pobožni htio da se osnuje clunyjska opatija. U drevnom dokumentu, koji svjedoči o njezinu ustanovljenju, čitamo: "Određujem ovom darovnicom da se u Clunyju ima podići redovnički samostan u čast svetih apostola Petra i Pavla, te da se ondje okupljaju monasi koji žive prema Pravilu svetoga Benedikta (…) da se ondje pohodi časno utočište molitve sa zavjetima i prošnjama, da se s velikom željom traži i čezne za nebeskim životom te da se molitve, zazivi i prošnje upravljaju Gospodinu". Da bi očuvali i jačali to ozračje molitve, clunyjsko pravilo je stavilo naglasak na šutnji, čijoj su se stezi monasi rado podvrgavali, uvjereni da čistoća kreposti, kojoj su težili, zahtijeva duboku i stalnu sabranost. Ne čudi stoga što se o samostanu u Clunyju ubrzo pronio glas svetosti i što su se mnoge druge monaške zajednice odlučile povesti za njegovim primjerom. Mnogi su knezovi i pape tražili od opata iz Clunyja da šire svoju reformu, tako da se u kratkom vremenu proširila gusta mreža samostana koji su bili povezani s Clunyjem bilo pravim pravnim vezama bilo nekom vrstom karizmatske afilijacije. Tako je u raznim dijelovima Francuske, u Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, Mađarskoj obrise poprimala Europa duha.

Uspjeh Clunyja jamčila je prije svega uzvišena duhovnost koja se ondje njegovala, ali također neki uvjeti koji su pospješili njegov razvoj. Za razliku od do tada uvriježene prakse, samostan u Clunyju i zajednice s njima povezane bili su izuzeti od jurisdikcije mjesnih biskupa i izravno podložni jurisdikciji Rimskoga Prvosvećenika. To je podrazumijevalo posebnu povezanost s Petrovim sjedištem i, zahvaljujući upravo zaštiti i poticaju Rimskih Prvosvećenika, ideali čistoće i vjernosti, kojima je težila clunyjska reforma, mogli su se brzo širiti. Pored toga, opati su bili birani bez ikakvog uplitanja od strane civilnih vlasti, za razliku od onoga što se događalo na drugim mjestima. Uistinu časne osobe su se nizale na čelu Clunyja i brojnih s tim samostanom povezanim monaškim zajednicama: opat Odon Clunyjski, o kojem sam govorio u katehezi od prije dva mjeseca, te druge ličnosti, kao što su Emard, Maiolo, Odilon i prije svih Hugo Veliki, koji su svoju službu vršili kroz dugo vremensko razdoblje, zajamčivši stabilnost pokrenute reforme i njezinu širenje. Osim Odona, kao sveci se časte Maiolo, Odilon i Hugo.

Clunyjska reforma imala je pozitivne učinke ne samo na pročišćenje i buđenje monaškog života, nego također na život sveopće Crkve. Naime, težnja k evanđeoskoj savršenosti predstavljala je poticaj za borbu protiv dvaju velikih zala koji su mučili Crkvu u to doba: simonije, to jest trgovanje pastoralnim službama te nemoralnosti svjetovnoga klera. Opati iz Clunyja sa svojim duhovnim autoritetom, clunyjski monasi koji su postali biskupi, a neki od njih čak i pape, bili su protagonisti toga golemog rada na duhovnoj obnovi. I plodovi toga djelovanja nisu izostali: svećenički se celibat ponovno počeo poštivati i živjeti, a u preuzimanju crkvenih službi uvedene su transparentnije procedure.

Značajne su također blagodati koje su društvu donijeli samostani nadahnuti na clunyjskoj reformi. U dobu u kojem su crkvene institucije bile jedine koje su se brinule za one koji su bili u oskudici snažno se provodila u djelo ljubav. U svim kućama postojao je milostinjar koji je bio dužan ugostiti putnike i hodočasnike u potrebi, svećenike i redovnike koji su se nalazili na putovanju, a prije svega siromašne koji su dolazili tražiti hranu i krov nad glavom na par dana. Ništa manje važne nisu bile ni druge dvije novine, tipične za srednjovjekovnu kulturu, koje su pokrenute u Clunyju: bili su to takozvani "Božje primirje" ili "Božji mir". U dobu snažno označenom nasiljem i duhom osvete, s "Božjim primirjem" bila su zajamčena duga razdoblja obustave ratovanja, povodom određenih vjerskih blagdana i u nekim danima u tjednu. S "Božjim mirom" se tražilo, pod kaznom kanonske sankcije, da se poštuje nenaoružane osobe i sveta mjesta.

U svijesti europskih naroda rastao je tako onaj proces dugog zrenja, koji je doveo do toga da se, na sve jasniji način, priznaju dvije sastavnice od temeljne važnosti za izgrađivanje društva, to jest vrijednost osobe i primarno dobro mira. Osim toga, kao što je bio slučaj i s drugim ustanovama poteklim iz monaških redova, clunyjski samostani su raspolagali sa sve većom imovinom što je, zahvaljujući marljivom ulaganju, pridonijelo razvoju ekonomije. Pored manualnog rada, nije nedostajalo ni nekih tipičnih kulturnih aktivnosti srednjovjekovnog monaštva kao što su škole za djecu, opremanje knjižnica, pisarnice (scriptoria) za prepisivanje knjiga.

Na taj način, prije tisuću godina, kada je proces oblikovanja europskog identiteta bio u punom jeku, clunyjsko je iskustvo, koje se proširilo na široka područja europskog kontinenta, dalo svoj važni i dragocjeni doprinos. Dozvalo je u svijest primat duhovnih dobara; održavalo je budnom težnju prema Božjim stvarima; nadahnulo je i poticalo inicijative i institucije za promicanje ljudskih vrijednosti; odgajalo je duhu mira. Draga braćo i sestre, molimo da svi oni kojima je na srcu istinski humanizam i budućnost Europe znaju iznova otkriti, cijeniti i braniti bogatu kulturnu i vjersku baštinu tih stoljeća.

Papin pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom:

Radosno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike! Dragi prijatelji, pohodeći grobove svetih apostola, nasljedujte njihovo svjedočanstvo vjere u Isusa Krista, Sina Božjega, našega Spasitelja! Hvaljen Isus i Marija!