KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 26. svibnja 2010.

Služba upravljanja

Draga braćo i sestre!

Ovog jutra želim zaključiti tri kateheze posvećene bitnim zadaćama službe prezbitera u prigodi Svećeničke godine koja se približava kraju. Nakon što sam razmišljao o zadaći poučavanja, u dobu "odgojne urgentnosti" te o zadaći posvećivanja, koja neprestano podsjeća Crkvu na jedinog Tvorca spasenja, Krista, htio bih se danas zadržati na svećenikovoj zadaći upravljanja, vođenja, s Kristovom, a ne svojom, vlašću dio naroda koji mu je Bog povjerio.

Kako shvatiti u suvremenoj kulturi takvu jednu dimenziju, koja podrazumijeva pojam vlasti i ima svoj izvor u zapovijedi samoga Gospodina da se pase njegovo stado? Što je, doista, za nas kršćane vlast? Kulturna, politička i povijesna iskustva iz nedavne prošlosti, prije svega diktature u Istočnoj i Zapadnoj Europi u 20. stoljeću učinili su suvremenog čovjek sumnjičavim prema tome pojmu. Ta se podozrivost, nerijetko, pretvara u stav kako treba odbaciti svaku vlast, koja ne dolazi isključivo od ljudi i nije njima podložna. Ali upravo pogled na režime koji su, u proteklom stoljeću, sijali užas i smrt, snažni je podsjetnik da se vlast, na svakom području, kada ne uključuje povezanost s onim vrhunaravnim, kada zanemaruje najvišu vlast, koja je sâm Bog, na kraju neizbježno okreće protiv čovjeka. Važno je dakle prepoznati kako ljudska vlast nije nikada cilj, već je uvijek i jedino sredstvo i da, nužno i u svakom dobu, cilj je uvijek osoba, stvorena od Boga s njezinim nepovredivim dostojanstvom i pozvana biti povezana sa svojim Stvoriteljem, na svom zemaljskom životnom putu i u vječnom životu. Tako shvaćena vlast, koja ima kao jedini cilj istinsko dobro osoba i biti odraz jedinoga najvišeg dobra koje je Bog, ne samo da nije tuđa ljudima, već je, naprotiv, dragocjena pomoć na putu prema punom ostvarenju u Kristu, prema spasenju.

Crkva je pozvana i trudi se vršiti taj oblik vlasti koja je služenje i ne vrši je u vlastito ime, već u ime Isusa Krista, koji je od Oca primio svaku vlast na nebu i na zemlji (usp. Mt 28,18). Posredstvom pastira Crkve, naime, Krist pase svoje stado: On je taj koji to stado vodi, štiti, ispravlja, jer ga duboko ljubi. Ali Gospodin Isus, vrhovni pastir naših duša, htio je da apostolski zbor, danas biskupi, u zajedništvu s Petrovim nasljednikom, i svećenici, njihovi najdragocjeniji suradnici, sudjeluju u tome poslanju skrbi za Božji narod, odgajanja u vjeri, usmjeravajući, animirajući i podupirući kršćansku zajednicu. Oni "skrbe kako bi pojedini vjernici u Duhu Svetom bili dovedeni do toga da oblikuju svoj vlastiti poziv prema evanđelju, za iskrenu i djelotvornu ljubav i za slobodu kojom nas je Krist oslobodio" (Presbyterorum Ordinis, 6). Sâm Krist preko svakog pastira ljubi ljude: posredstvom naše službe – dragi svećenici – preko nas Gospodin dopire do duša, uči ih, čuva, vodi. Sveti Augustin tvrdi: "Neka dakle vođenje stada Gospodnjeg bude dužnost koju će se vršiti s ljubavlju" (Komentar na Ivanovo Evanđelje 123,5): to je najviša norma ponašanja Božjih službenika, bezgranična ljubav, poput one Dobrog Pastira, punog radosti, otvorena svima, pozorna prema onima blizu i brižnom prema onima daleko (usp. sv. Augustin, Govor 340, 1; Govor 46, 15), tankoćutna prema najslabijima, najmanjima, jednostavnijima, grešnicima, kako bi očitovao beskrajno Božje milosrđe umirujućim riječima nade (usp. isti, Pismo 95, 1).

Premda se ta pastoralna zadaća temelji na sakramentu, ipak njezina djelotvornost nije neovisna o osobnosti prezbitera. Da bi bio pastir po Božjem srcu (usp. Jer 3,15) potrebna je duboko ukorijenjenost u živom prijateljstvu s Kristom, ne samo uma, već također slobode i volje, jasna svijest o identitetu primljenom na svećeničkom ređenju, bezuvjetna raspoloživost voditi povjereno stado tamo gdje Gospodin hoće a ne tamo gdje se, naizgled, to čini prikladnijim i lakšim. To zahtijeva, prije svega, stalnu i sve veću spremnost pustiti da sâm Krist vodi svećenički život prezbiterâ. Naime, nitko nije stvarno sposoban voditi stado, ako ne živi duboku i stvarnu poslušnost Kristu i Crkvi, a sama poučljivost naroda svojim svećenicima ovisi o poučljivosti svećenika Kristu; zato je u temelju pastoralne službe uvijek osobni i stalni susret s Gospodinom, duboka svijest o Njemu, suobličavanje vlastite volje s njegovom voljom.

Posljednjih se desetljeća često koristio pridjev "pastoralni" gotovo kao u opreci s "hijerarhijskim", jednako kao što je ideja "zajedništva" tumačena u opreci s tim hijerarhijskim vidikom. Ali može li u Crkvi biti zajedništva koje nije ujedno hijerarhijsko? Nije li pastir to što jest upravo kada vodi i čuva stado i ponekad sprječava da se ovo rasprši? Izvan jasno i izričito vrhunaravne vizije, nije moguće shvatiti zadaću upravljanja vlastitu svećenicima. Ona je, naprotiv, poduprta pravom ljubavlju prema spasenju svakog vjernika i osobito je dragocjena i nužna također u našem dobu. Ako je cilj pronositi Kristov navještaj i voditi ljude spasenjskom susretu s Njime da imaju život, zadaća vođenja ima oblik službe koju se živi u potpunom predanju za izgrađivanje stada u istini i svetosti, često plivajući protiv struje i podsjećajući da oni koji su najveći moraju postupati kao najmanji, a onaj koji upravlja, kao onaj koji služi (usp. Lumen gentium, 27).

Gdje svaki svećenik može crpsti snagu za vršenje svoje službe, u punoj vjernosti Kristu i Crkvi, s potpunim predanjem vlastitom stadu? Na to pitanje postoji samo jedan odgovor: u Kristu Gospodinu. Isusov način upravljanja nije dominiranje, već je ponizno služenje s ljubavlju koje dolazi do izražaja u pranju nogu učenicima, a Kristovo kraljevanje nad svemirom nije zemaljski trijumf, već ima svoj vrhunac na drvu križa, koji postaje sud za svijet i referentna točka za vršenje vlasti koja će biti istinski izraz pastoralne ljubavi. Sveci, među kojima i sveti Ivan Marija Vianney, vršili su s ljubavlju i predanjem zadaću skrbi za dio povjerenog im Božjeg naroda, pokazujući također da su snažni i odlučni ljudi, s jednim jedinim ciljem a taj je promicati istinsko dobro duša, kadri platiti osobno, pa i po cijenu mučeništva, svoju vjernost istini i pravednosti evanđelja.

Dragi svećenici, "pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga - ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno" (1 Pt 5,2); ne bojte se voditi Kristu svakog vjernika kojeg vam je on povjerio, budite sigurni da će svaka riječ i svaki stav, ako proizlaze iz Božje volje, donijeti ploda; znajte živjeti cijeneći vrijednosti i prepoznavajući ograničenja kulture u kojoj živimo, sa čvrstom sigurnošću da je naviještaj evanđelja najveća služba koja se može vršiti u korist čovjeku. Ne postoji, naime, veće dobro, u ovom zemaljskom život, od toga da se ljude vodi Bogu, budi vjeru, pridiže čovjeka iz tromosti i očaja, daje nadu da je Bog blizu i da vodi osobnu povijest i povijest svijeta: to je, u konačnici, duboki i krajnji smisao zadaće upravljanja koju nam je Gospodin povjerio. Riječ je o oblikovanju Krista u vjernicima, pomoću onog procesa posvećivanja koji je promjena kriterijâ, ljestvice vrijednosti, stavova, kako bi se omogućilo da Krist živi u svakom vjerniku. Sveti Pavao ovako sažima svoje pastoralno djelovanje: "dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama" (Gal 4,19).

Draga braćo i sestre, htio bih vas pozvati da molite za mene, Petrova nasljednika, koji imam jednu specifičnu zadaću u upravljanju Kristovom Crkvi, kao i za sve vaše biskupe i svećenike. Molite da se znamo pobrinuti za sve ovce, i one izgubljene, povjerenog nam stada. Vama, dragi svećenici, upućujem srdačni poziv na zaključne proslave Svećeničke godine koje će se održati od 9. do 11. lipnja ovdje u Rimu: razmišljat ćemo tom prigodom o obraćenju i poslanju, o daru Duha Svetoga i o odnosu s Presvetom Marijom i, uz pomoć čitavog Božjeg naroda, obnovit ćemo naša svećenička obećanja. Hvala.

Papin pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom:

Srdačno pozdravljam hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike iz župe Svetog Spasa iz Splita te klapu ''Grdelin''. Dragi prijatelji, pohodeći grobove apostola, nasljedujte njihovo svjedočanstvo vjere prepoznavajući u Isusu iz Nazareta Sina Božjeg i svoga Spasitelja. Hvaljen Isus i Marija!