KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 1. prosinca 2010.

Klauzurni samostani su oaze mira i nade

Draga braćo i sestre!

Ponovno se s velikom radošću prisjećam svoga apostolskog putovanja u Ujedinjeno Kraljevstvo na kojem sam boravio u rujnu ove godine. Engleska je domovina mnogih poznatih ličnosti koje svojim svjedočanstvom i naukom uljepšavaju povijest Crkve. Jedna od njih, koja se veoma časti i u Katoličkoj crkvi i u Anglikanskoj crkvi, je mističarka Julijana iz Norwicha, o kojoj vam želim ovoga jutra govoriti.

Podaci o njezinu životu kojima raspolažemo – a njih je vrlo malo – preuzeti su u prvom redu iz knjige u kojem je ta plemenita i pobožna žena sabrala svoja viđenja, a nosi naslov Objave Božje ljubavi. Zna se tako da je živjela negdje između 1342. i 1430., u teškim godinama bio za Crkvu, izmučenu raskolom do kojeg je došlo nakon papina povratka iz Avignonea u Rim, bilo za narod koji je trpio posljedice dugogodišnjeg rata između engleskog i francuskog kraljevstva. Bog, međutim, i u vremenima nevolje, ne prestaje davati osobe kao što je Julijana iz Norwicha, da ponovno pozove ljude na mir, ljubav i radost.

Kao što nam ona sama pripovijeda, u svibnju 1373., vjerojatno 13. dana toga mjeseca, iznenada ju je pogodila teška bolest koja ju je za svega tri dana dovela malne na rub smrti. Nakon što joj je svećenik, prišavši njezinoj bolesničkoj postelji, pokazao raspelo, Julijana ne samo da je odmah ozdravila, već je primila onih šesnaest objava koje je kasnije dala zapisati i koje je tumačila u svojoj, već spomenutoj knjizi Objave Božje ljubavi. Upravo je Gospodin bio taj koji joj je, petnaest godina nakon čudesnih događanja, otkrio smisao tih viđenjâ: "Ti bi htjela znati što je tvoj Gospodin time kanio i spoznati smisao te objave? Znaj dobro: ljubav je ono što je on imao naumu. Tko ti je objavljuje? Ljubav. Zašto ti je objavljuje? Zbog ljubavi… Tako ćeš naučiti da naš Gospodin znači ljubav" (JULIJANA IZ NORWICHA, Il libro delle rivelazioni, pog. 86, Milano 1997., str. 320).

Nadahnuta Božjom ljubavlju, Julijana je donijela radikalnu odluku. Poput drevnih anahoretâ, odlučila je živjeti u jednoj sobici, smještenoj u blizini crkve Svetog Julijana, u gradu Norwichu, koji je u njezino doba bio važno gradsko središte, u blizini Londona. Možda je preuzela ime upravo od toga sveca kojem je bila posvećena crkve blizu koje je živjela dugi niz godina, sve do svoje smrti. Mogla bi nas iznenaditi pa čak i zbuniti ta njezina odluka da živi "zatvorena", kao što se govorilo u njezino vrijeme. No nije bila jedina koja se odlučila na to: u tim stoljećima veliki broj žena se odlučio za takav način života, prihvaćajući pravila koja su sastavljena upravo za njih, poput onoga kojeg je sastavio sveti Aelred iz Rievaulxa. Pustinjakinje ili "zatvorenice" u svojoj su se ćeliji posvećivale molitvi, razmatranju i studiju. Na taj su način sazrijevale i postajale iznimno duhovne osobe, zbog čega ih je narod veoma štovao. Pobožno su im se utjecali muškarci i žene svih životnih dobi i staleža obraćajući im se za savjet i utjehu.

Znamo da su i Julijani ljudi često dolazili, kao što to svjedoči autobiografija druge gorljive kršćanke njezina vremena, Margery Kempe, koja je posjetila Norwich 1413. da primi sugestije za svoj duhovni život. Eto zašto je Julijana još za života prozvana, kao što je to zapisano na nadgrobnom spomeniku gdje se čuvaju njezini posmrtni ostaci, "Majka Julijana".

Postala je majkom za mnoge ljude. Muškarci i žene koji se povlače u osamu zato da žive u društvu s Bogom, upravo zbog te svoje odluke, stječu veliki osjećaj samilosti prema bolima i slabostima ljudi. Te Božje prijateljice i prijatelji imaju neku mudrost koju svijet, od kojeg su se udaljili, ne posjeduje i ljubazno je dijele s onima koji pokucaju na njihova vrata. S divljenjem i zahvalnošću misli, dakle, na ženske i muške klauzurne samostane koji su, danas više no ikada prije, oaze mira i nade, dragocjeno blago za čitavu Crkvu, osobito zato jer podsjećaju na to da Bog mora biti na prvome mjestu kao i na važnost stalne i intenzivne molitve u vjernikovu životu.

Upravo je u samoći ispunjenoj Bogom Julijana iz Norwicha sastavila Objave Božje ljubavi. Do nas su došle dvije redakcije te knjige, jedna kraća, vjerojatno starija, i druga duža. Ta knjiga sadrži poruku optimizma utemeljenu na sigurnosti da nas Bog ljubi i da nas štiti njegova providnost. U njoj čitamo ove divne riječi: "Vidjeh s potpunom sigurnošću… da nas je Bog ljubio i prije nego nas je stvorio, i to takvom ljubavlju koja se nije nikada smanjila i neće nikada prestati. U toj ljubavi On je sve stvorio, u toj ljubavi On je sve izvodio tako da sve bude korisno za nas, u toj ljubavi naš će život biti vječan… U toj ljubavi mi imamo svoj početak i sve ćemo to vidjeti u vječnom Bogu" (Il libro delle rivelazioni, pog. 86, str. 320).
Tema Božje ljubavi često se ponavlja u viđenjima Julijane iz Norwicha koja se tu ljubav, s određenom smjelošću, ne ustručava usporediti i s majčinskom ljubavlju. To je jedna od najkarakterističnijih poruka njezine mistične teologije. Nježnost, brižnost i milina Božje dobrote prema nama su tako veliki da, nama putnicima na zemlji, dozivaju u svijet ljubav koju majka osjeća prema svojoj djeci. I biblijski proroci su ponekad koristili taj jezik koji doziva u svijest nježnost, snagu i potpunost Božje ljubavi, koja se očituje u stvaranju i u čitavoj povijesti spasenja i ima svoj vrhunac u Sinovu utjelovljenju. Bog, ipak, nadilazi uvijek svaku ljudsku ljubav, kao što kaže prorok Izaija: "Može li žena zaboravit' svoje dojenče, ne imat' sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću" (Iz 49, 15). Julijana iz Norwicha je shvatila središnju poruku za duhovni život: Bog je ljubav i samo kada se potpuno otvorimo toj ljubavi i pustimo da ona postane jedina vodilja u našem životu, sve biva preobraženo, nalazimo pravi mir i pravu radost i postajemo sposobni širiti je oko sebe.

Želim istaknuti još nešto. Katekizam Katoličke Crkve prenosi riječi Julijane iz Norwicha kada izlaže stav katoličke vjere o pitanju koje ne prestaje predstavljati izazov za sve vjernike (usp. br. 304-314). Ako je Bog najviše dobro i mudrost, zašto onda postoji zlo i zašto nevini trpe? I sveci su si postavljali to pitanje. Prosvijetljeni vjerom, oni nam daju odgovor koji bude u našem srcu pouzdanje i nadu: u tajanstvenim naumima providnosti, Bog također iz zla zna izvući veće dobro kao što je pisala Julijana iz Norwicha: "Naučih od Božje milosti da sam morala ostati stamena u vjeri i da sam morala čvrsto i nepokolebljivo vjerovati da će sve dobro svršiti…" (Il libro delle rivelazioni, pog. 32, str. 173).

Dà, draga braćo i sestre, Božja su obećanja uvijek veća od naših očekivanja. Ako predamo Bogu, njegovoj neizmjernoj ljubavi, najčišće i najdublje želje našega srca, nećemo se nikada razočarati. "Sve će biti dobro", "sve će biti za dobro": to je završna poruka koju nam Julijana iz Norwicha prenosi i koju vam i ja danas upućujem. Hvala!

Papin pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom:

Od srca pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike iz župe Svetog Jakova iz Međugorja! Vaše hodočašće u Rim je dio puta priprave za Gospodinov dolazak. Stoga, u nadi budite blagovjesnici Božje ljubavi u vašem narodu. Hvaljen Isus i Marija!