Draga braćo i sestre, ugodnu vam nedjelju želim!

Evanđelje današnje liturgije (Iv 6, 41-51) govori nam o reakciji Židova na Isusovu izjavu i riječi: ja sam „sišao s neba“ (Iv 6, 38). Sablažnjavaju se.

Mrmljaju među sobom: „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ‘Sišao sam s neba’“ (Iv 6, 42). I tako mrmljaju. Obratimo pažnju na to što govore. Uvjereni su da Isus ne može doći s neba, zato što je drvodjeljin sin i zato što su mu majka i braća obični ljudi, ljudi koje poznaju, koji se ničim ne ističu od drugih, baš poput mnogih drugih. „Kako se Bog mogao očitovati na tako običan način?“, govore. Oni su blokirani, u svojoj vjeri, predrasudama o njegovu skromnom porijeklu i ujedno blokirani pretpostavkom da nemaju što naučiti od njega. Koliko samo zla čine predrasude i pretpostavke! Sprječavaju iskreni dijalog, približavanje među braćom: čuvajte se predrasuda i pretpostavki! Imaju svoje stroge sheme i u njihovu srcu nema mjesta za ono što se u ove ne uklapa, za ono što ne mogu katalogizirati i arhivirati na prašnjavim policama svojih sigurnosti. I to je istina: mnogo puta su naše sigurnosti zatvorene, prašnjave, poput starih knjiga.

Ipak, to su ljudi koji poštuju zakon, daju milostinju, poštuju postove i vremena molitve. Štoviše, Krist je već učinio razna čuda (usp. Iv 2, 1-11; 4, 43-54; 5, 1-9; 6, 1-25). Pa kako to da im sve to ne pomaže da u njemu prepoznaju Mesiju!? Zašto im to ne pomaže? Zato što vrše svoje vjerske običaje ne toliko da bi slušali Gospodina, već da bi u njima našli potvrdu onoga što oni već misle. Zatvoreni su Gospodinovoj riječi i traži potvrdu vlastitih misli. Pokazuje to činjenica da se oni čak ni ne trude tražiti od Isusa objašnjenje: oni jednostavno mrmljaju među sobom protiv njega (usp. Iv 6, 41), kao da žele jedni druge uvjeriti u ono u što su uvjereni, i zatvaraju se, zatvoreni su kao u neku neprobojnu tvrđavu. I tako ne uspijevaju vjerovati. Zatvorenost srca: koliko samo zla čini, koliko zla čini!

Dobro pazimo na sve to, zato što se ponekad isto to može dogoditi i nama, u našem vjerskom životu i u našoj molitvi: može nam se, naime, dogoditi, da, umjesto da istinski slušamo ono što nam Gospodin ima za reći, mi tražimo od njega i drugih samo potvrdu onoga što mi mislimo, naših uvjerenja, naših sudova, koji su predrasude. Ali takav način obraćanja Bogu ne pomaže nam istinski ga susresti, ne pomaže nam otvoriti se daru njegova svjetla i njegove milosti, kako bismo rasli u dobru, vršili njegovu volju i nadišli zatvorenosti i teškoće. Braćo i sestre, vjera i molitva, prava vjera i prava molitva, otvaraju, a ne zatvaraju um i srce. Kad susretneš osobu koja je u srcu, u molitvi zatvorena, ta vjera i ta molitva nisu prava vjera i prava molitva.

Zapitajmo se dakle: jesam li u svom vjerskom životu vjere sposoban doista za nutarnju šutnju i prignuti uho Bogu? Jesam li spreman prihvatiti njegov glas onkraj mojih shemâ i ujedno prevladati, uz njegovu pomoć, svoje strahove?

Neka nam Marija pomogne s vjerom slušati Gospodinov glas i hrabro vršiti njegovu volju.

_________________

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre!

Ovih smo se dana spomenuli godišnjice atomskog bombardiranja gradova Hirošime i Nagasakija. I dok nastavljamo preporučivati Gospodinu žrtve tih događaja i svih ratova, obnavljamo našu intenzivnu molitvu za mir, posebno za napaćenu Ukrajinu, Bliski istok, Palestinu, Izrael, Sudan i Mjanmar.

Spominjem se danas blagdana svete Klare: upućujem usrdan pozdrav svim klarisama, a posebno onima iz Valleglorije uz koje me veže lijepo prijateljstvo.

Molimo i za žrtve tragične zrakoplovne nesreće koja se dogodila u Brazilu.

Pozdravljam sve vas, Rimljane i hodočasnike iz Italije i mnogih zemalja, a posebno skupinu pitomaca sjemeništa u Bergamu, koji su pješice stigli iz Asiza na višednevno hodočašće. Jeste li umorni? Ne? Dobro. Baš ste sjajni!

Želim svima ugodnu nedjelju. I vama, djeco Bezgrešne: ugodna vam nedjelja! I molim vas, ne zaboravite moliti za mene: i vi Brazilci, tamo, dobro vas vidim. Hvala svima! Dobar tek i doviđenja!