Draga braćo i sestre, ugodnu vam nedjelju želim!

Evanđelje današnje liturgije (Mk 9, 30-37) govori nam o Isusu koji najavljuje što će se dogoditi na kraju njegova života: „Sin Čovječji – kaže – predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati“ (r. 31). No, učenici, dok idu za Učiteljem, imaju nešto drugo na pameti i na usnama. Kad ih Isus pita o čemu su razgovarali, ne odgovaraju.

Obratimo pozornost na tu šutnju: učenici šute zato što su razgovarali o tome tko je najveći (usp. r. 34). Šute iz srama. Kakva li kontrasta s Gospodinovim riječima! Dok im je Isus povjeravao smisao svog života, oni su govorili o moći. I tako sad sram zatvara njihova usta, kao što im je oholost prije toga zatvorila srca. Ipak, Isus otvoreno odgovara na ono o čemu se šaputalo na putu: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji“ (usp. r. 35). Želiš biti velik? Budi malen, stavi se u službu svih.

Riječju, tako jednostavnom, a opet tako odlučnom, Isus obnavlja naš način života. Uči nas da se prava moć ne krije u dominaciji najjačih, nego u brizi za najslabije. Prava moć se sastoji u brizi za najslabije, to je ono što te čini velikim!

Eto zašto Učitelj poziva dijete, stavlja ga posred učenika, zagrli ga i kaže: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima“ (r. 37). Dijete nema moć: ono je u potrebi. Kad preuzmemo brigu o čovjeku, prepoznajemo da čovjek uvijek treba život.

Mi, svi mi, smo živi jer nas je netko prihvatio, ali moć nas nagoni da zaboravljamo tu istinu. Živ si zato što si bio prihvaćen! Tada postajemo gospodari, a ne sluge, a prve žrtve toga su upravo posljednji: mali, slabi, siromašni.

Braćo i sestre, koliki samo pate i umiru zbog borbi za vlast! To su životi koje svijet odbacuje, kao što je odbacio Isusa, oni koji su isključeni i umiru… On, kad je bio predan u ruke ljudi, nije našao zagrljaj, nego križ. Međutim, Evanđelje ostaje živa riječ puna nade: Onaj koji je bio odbačen uskrsnuo je, On je Gospodin!

Sada, na ovaj ovako lijep nedjeljni dan, možemo se, dakle, zapitati: umijem li prepoznati Isusovo lice u malenima? Brinem li se za bližnjega, velikodušno služeći? Zahvaljujem li onima koji se brinu za mene?

Pomolimo se zajedno Mariji, da poput nje budemo slobodni od taštine i spremni za služenje.

_____________________

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre!

S tugom u srcu sam primio vijest da je u Hondurasu ubijen Juan Antonio López, delegat Božje riječi, koordinator socijalnog pastorala biskupije Trujillo i član utemeljitelj pastorala cjelovite ekologije u Hondurasu. Dijelim tugu te Crkve i pridružujem se osudi svih oblika nasilja. Izražavam svoju blizinu onima kojima se gaze osnovna prava i onima koji se zalažu za opće dobro kao odgovor na vapaj siromaha i Zemlje.

Pozdravljam sve vas, vjernike iz Rima i hodočasnike iz Italije i mnogih zemalja. Posebno pozdravljam Ekvadorce koji žive u Rimu i slave Gospu del Cisne! Pozdravljam članove zbora “Teresa Enríquez de Torrijos” iz Toleda, skupinu obiteljî i djece iz Slovačke te meksičke vjernike.

Pozdravljam sudionike povorke koja ima za cilj podizanja svijesti o uvjetima u kojima žive zatvorenici. Moramo raditi na tome da zatvorenici budu u dostojanstvenim uvjetima. Svatko može pogriješiti. Zatvoreništvo služi tome da se kasnije nastavi živjeti poštenim životom. Pozdravljam izaslanstvo koje je došlo povodom Dana oboljelih od ataksije i članove Udruge „La Palma“ iz Castagnola di Masse.

Braćo i sestre, nastavimo moliti za mir. Na bojištima, nažalost, vladaju velike napetosti. Neka se čuje glas narodâ koji traže mir! Ne zaboravimo napaćenu Ukrajinu, Palestinu, Izrael, Mjanmar, mnoge zemlje koje su u ratu. Molimo za mir.

Svima želim ugodnu nedjelju. I molim vas ne zaboravite moliti za mene. Dobar tek i doviđenja!